Izatkana nevidljivim nitima Promisla i Volje Svemilostivog Boga, sazdana iskrama Njegove nestvorene Svjetlosti i Ljubavi, iznikla je smjerno i stidljivo, kao cvijet lokvanja iz Skadarskoga jezera, sveta duhovna bašta Gospodnja, duhovni niz i vijenac deset svjetlonosnih manastirskih bisera – Zetska Sveta Gora.
Zasađena u ravnici drevne države Zete, na obalama Skadarskoga mora, ona je svojom duhovnom krošnjom uzrasla, uzdigla se do gorskih visina Blagodati i postala posestrima onoj Gori Svetoj sa Sinaja na kojoj je Mojsije tablice Zakona Božijeg na kamenim pločama dobio od Svevišnjega, i onoj sa Tavora, na kojoj se sami Bogočovjek i Spasitelj svijeta Isus Hristos preobrazio i svoje izabrane apostole netvarnom Svjetlošću oradostio. Nekako, baš nama data kao Blagoslov sa visine, kao buket nebeskog cvijeća koje miriše nekim rajskim blagouhanjem i svojom nas miljem, kao svojevrsne slovesne pčele priziva da iz prolaznog zemaljskog stranstvovanja hitamo ka Nebeskoj Otadžbini, ka Vječnome Gradu – Nebeskome Jerusalimu, i počnemo da tragamo za dubljim smislom ljudskog bivstvovanja.
Bog kao da je u ovoj drevnoj hrišćanskoj regiji posebno hteo utješiti narod, koji već 3000 godina naseljava grad Skadar, Skadarsko jezero i njegovu užu i širu okolinu. No, na jezeru, kao da sve odiše svetim gradom Jerusalimom. He samo stoga što su mnogi manastiri Zetske Svete Gore bili vezani za Svetu Zemlju kojom je hodio i prohodio Sam Gospod, već i po duhu, i po geografskoj sličnosti, i po drevnoj istoriji.
Skadarsko jezero je po mnogo čemu, kao neka Crnogorska Galileja, a grad Skadar kao neka Crnogorska Tiveraida. Sam Skadar, drevna Rozafa, dobivši u 4-om vijeku ime Skutarion, od strane svetog cara Konstantina Velikog – rođenog u Nišu, skriva u sebi duboku tajnu Zetske Svete Gore.
U prevodu, ovaj grad nosi ime romejske legije – zaštitnika, predoznačavajući nam da će u njemu i njegovoj okolini nići mnoštvo manastira koji će biti i ostati svetionici u tami ovoga svijeta, ali prije svega hranitelji prave vjere i istinskog života po Bogu, molitvenici za cijeli svijet i duhovni zaštitnici roda našeg i čitave vaseljene. I ne samo to. Rijeka Bojana kao da je neki svojeobrazni crnogoski Jordan.
Koliko li je ovdje, u ovim ostrvima, goricama i poluostrvima, u okolnim gudurama i uvalama nanizanih duhovnih bisera? Koliko prastarih hrišćanskih manastira? Koliko drevnih sačuvanih predanja? Koliko znanih i neznanih molitvenih vapaja i uzdaha? Koliko duhovnih žarišta i ognjišta? Pomenimo samo neka.
Manastir svetih Sergija i Vakha na ušću Bojane koji je kraljica Jelena Anžujska obnavljala; mučenička Prečista Krajinska; prekrasna Lavra Vranjina Rastka Nemanjića i prvog Zetskog episkopa Ilariona (Šišovića); prkosna i ozbiljna Starčeva Gorica starca Makarija; bajkovita Beška plemenite gospođe i blažene knjaginje zetske Jelene – kćeri kneza Lazara; dostojanstveni Moračnik; skriveni Kom – zadužbina slavnih Crnojevića; visoki i stameni Obod – gdje se prva knjiga štampala; skriveni Brčeli – Gornji i Donji – zlatna duhovna spona Petrovića i njihovih predaka. To su samo neki od dijamanata koji su vjekovima sijali jače od sunca i preobražavali duše hiljade, ali ne samo njih, već i svih onih koji su na ovim ognjištima Doma Božijega grijali svoja ozebla srca neprolaznimm lučama Gospodnjim. Ovo svojevrsno Bogom užareno duhonosno dragocjeno kamenje je i dalje tu usred nas. Ime mu je Zetska Sveta Gora, a srž njenog bića, dok je i poslednjeg istinskog černorisca na jezeru, jeste, bio je i biće samo On, Jedini Spasitelj roda ljudskog – Bogočovjek Isus Hristos.
Za više informacija pogledati reportažu:
Brodić za obilazak svih navedenih lokaliteta može se iznajmiti na linku ovde:
www.boatcruisemilena.me